Odlazak kralja dueta

Dvadeset prvoga srpnja u dobi od 96 godina u svom njujorškom domu preminuo je Tony Bennett, a s njegovim je odlaskom utihnuo posljednji izvorni glas „starinske“ glazbene Amerike. To je svijet kakav pamtimo iz crno-bijelih filmova, obilježena vokalnim rafinmanom „velike američke pjesmarice“ koju su sredinom prošloga stoljeća (i prije) stvarali veliki autori poput braće Gershwin, Colea Portera, Irvinga Berlina i tandema Rodgers-Hart. Njihove klasike – i mnoge druge – Bennett je interpretirao „tenorom koji pjeva poput baritona“, gradeći jednu od najduljih karijera u suvremenoj glazbi. Poput svih velikih umjetnika, svojim je opusom oduševio nekoliko generacija poklonika.

Tony Bennett i Lady Gaga u Londonu 2015. / Izvor Wikimedia

Pravim imenom Anthony Dominick Benedetto, rođen je 3. kolovoza 1926. u njujorškom Queensu u siromašnoj obitelji talijanskih useljenika. Odmalena je bio fasciniran glazbom: odrastao je uz instrumentalne i vokalne jazz-veličine (Louis Armstrong, Bing Crosby), ali sebe nikada nije smatrao jazz-pjevačem. Razvio je autentičan, topao i ležeran pristup vokalnom fraziranju. Pred kraj Drugoga svjetskog rata raspoređen je na europsku bojišnicu (bilo je to „kao da promatrate pakao iz prvoga reda“), pa će tek početkom 1950-ih ostvariti prve ključne dosege. Nostalgična izvedba skladbe I Left My Heart In San Francisco iz 1962. zadržala je posebno mjesto u njegovu cjelokupnom repertoaru. Dominacijom rocka 1970-ih malo posustaje, ali ne zadugo – ustrajni Bennett uvijek je bio pjevač na duge staze. Devedesetih, kad mu je karijera dobila novi zamah, napokon pridobiva i pop-rock-slušateljstvo te potvrđuje ugled „kralja dueta“ koji s istim entuzijazmom dijeli mikrofon s Arethom Franklin, Steviejem Wonderom, Amy Winehouse... i s Lady Gagom, s kojom je 2021. u Radio City Music Hallu održao posljednji nastup.

Nije čudno da ga je Frank Sinatra smatrao najboljim pjevačem na sceni. Snimio je šezdesetak albuma i zaslužio mnoštvo priznanja i nagrada. Većinu od dvadeset Grammyja osvojio je nakon što je zašao u šezdesete. Istovremeno ostavljajući dojam skromnosti i autoritativnosti, Bennett je pripadao onima koji pjevanje nisu doživljavali kao profesiju nego kao prirodni poziv i neodvojiv dio vlastite osobnosti.